Mašinski prevod, pregled u toku. Ispravke su dobrodošle.

Život svetog Martina · Poglavlje XXVI

Unutrašnji portret: Kovački nakovanj i strpljenje sa sopstvenim sveštenicima

Ova knjiga se bliži kraju i vreme je da je zaključim — ne zato što o Martinu više nema šta da se kaže, nego zato što se ja sam, poput onih loših pesnika koji ostanu bez daha u završnici dela, osećam skrhan veličinom teme.

Jer ako se vidljivi događaji njegovog života još i mogu, kako-tako, pretočiti u reči, njegov unutrašnji život, njegova tiha svakodnevica i ono srce neprestano vezano za Boga — kažem to sasvim otvoreno — nema tih ljudskih reči koje bi ih opisale. Ona spokojna i uravnotežena postojanost u postovima, ona izdržljivost u noćima probdevenim u molitvi kao da je dan, bez ijednog minuta protraćenog daleko od službe Bogu, bez prepuštanja lenjosti i bez gubljenja u svetovnim poslovima, uz hranu i san svedene na najnužniju meru, tek toliko da se telo drži na nogama — priznajem bez preterivanja da ni sam Homer, kako se to obično kaže, kad bi se vratio iz sveta mrtvih, ne bi umeo da sve to prikaže kako zaslužuje; toliko Martinov život prevazilazi ono što može da stane u jednu knjigu.

Nije prolazio ni jedan jedini sat, ni kratak trenutak, a da se nije molio ili bio zadubljen u čitanje; štaviše, čak i dok je čitao ili imao kakav drugi posao u rukama, nikada nije odvajao srce od molitve. Podsećao je na onaj uobičajeni pokret kovača koji, dok oblikuju usijano gvožđe, s vremena na vreme lako udare po praznom nakovnju da odmore ruku a da ne izgube ritam: tako se i Martin, čak i kad je izgledalo da je zauzet drugim poslovima, u sebi neprestano molio.

Kakav izuzetan i svetao čovek, nesposoban za pretvaranje ili zlobu! Nikada nikoga nije osuđivao, nikada nije uzvraćao istom merom onome ko mu je činio zlo. Stekao je toliko strpljenje pred uvredama da su mu, iako je bio episkop eparhije, čak i klirici najnižeg ranga često nekažnjeno uskraćivali poštovanje: nikada zbog toga nijednog nije uklonio s njegovog mesta niti je prestao da se prema njima ophodi sa svom ljubavlju.

🎙️ Kontekst pripovedača: Ritam nakovnja i uvrede u sopstvenoj crkvi

Ovo poglavlje ostavlja nam jednu od najlepših slika antičke književnosti: kovački nakovanj (incus fabrorum). U starim kovačnicama (a do pre sasvim kratkog vremena i u tradicionalnim radionicama!), dok bi kovač kleštima okretao komad gvožđa u ognjištu, puštao bi čekić da slobodno i ritmično kucne pravo po gvožđu nakovnja, da ne prekine ritam ruke. Za Sulpicija, molitva kod Martina nije bila zaseban posao: bila je stalni otkucaj srca usred celog života.

A ko su bili ti „klirici najnižeg ranga“ (infimi clerici) koji su vređali Martina u njegovoj sopstvenoj eparhiji u Turu a da ih on nije kažnjavao? Najčuveniji slučaj (koji je Sulpicije kasnije ispričao u svojim Dijalozima) bio je slučaj mladog sveštenika po imenu Brikcije (Brice), koji se naglas rugao Martinovim viđenjima i njegovoj siromašnoj odeći. Kada su ogorčeni monasi zatražili od episkopa da ga izbaci, Martin je samo odgovorio: „Ako je Hristos trpeo Judu, zašto ja ne bih trpeo Brikcija?“ — i dodao da će se Brikcije jednog dana pokajati i naslediti ga na mestu episkopa Tura, što se zaista i dogodilo već 397. godine!

Preuzmi knjigu