Mašinski prevod, pregled u toku. Ispravke su dobrodošle.
Život svetog Martina · Poglavlje VI
Susret s đavolom na drumu, javno šibanje i otrov na ostrvu Galinarija
Dok je nastavljao put, pošto je prošao Milano, na drumu mu se u ljudskom obličju ukazao đavo i upitao ga kuda ide. Kada mu je Martin odgovorio da ide onamo kuda ga Gospod zove, đavo ga je upozorio: „Kud god pošao i čega god se latio, đavo će ti uvek stajati na putu!“ Martin mu je smesta odgovorio stihom iz Psalma: „Gospod je na mojoj strani; ne bojim se onoga što mi ljudi mogu učiniti.“ I u tom istom trenutku neprijatelj je nestao pred njim.
Kada je najzad stigao u zavičaj, uspeo je da ostvari deo onoga što je toliko želeo: naveo je majku da napusti paganstvo i primi veru, iako je otac tvrdoglavo odbijao da promeni život. Usput je, međutim, Martinov primer mnoge druge ljude naveo da se obrate.
U to vreme arijanska jeres se bila raširila po celom Carstvu, a naročito je vladala u oblasti Ilirika. Gotovo sasvim sam, Martin se s ogromnom hrabrošću suprotstavio tamošnjim episkopima koji su branili to učenje. Tu otvorenost skupo je platio: ljuto su ga progonili, javno na trgu išibali prućem i na kraju proterali iz grada. Tada se vratio u Italiju, ali je, saznavši da i u Galiji Crkva prolazi kroz velike teškoće jer su jeretici uspeli da svetog Hilarija pošalju u izgnanstvo, odlučio da u Milanu osnuje mali manastir. Ni tu nije imao mira: Auksencije, glavni vođa arijanaca u gradu, pokrenuo je protiv njega žestok progon i, pošto ga je izložio svakojakim uvredama i zlostavljanju, izbacio ga je iz Milana.
Procenivši da je najpametnije sačekati da oluja prođe, Martin se povukao na ostrvce zvano Galinarija, u društvu jednog sveštenika velike vrline. Tu je neko vreme živeo hraneći se samo korenjem i divljim travama. Jednog dana je, i ne primetivši, pojeo kukurek, veoma otrovnu biljku. Kada je osetio kako mu se otrov širi telom i shvatio da je na pragu smrti, stao je da se moli iz sve snage: opasnost je minula, a bolovi su sasvim nestali. Ubrzo zatim saznao je da je car, pokajavši se zbog ranije odluke, dozvolio svetom Hilariju da se vrati iz izgnanstva; Martin je odmah krenuo put Rima u nadi da će ga sustići na povratku.
Da bismo razumeli zašto je Martin javno išiban na trgu na Balkanu (u provinciji Ilirik, koja je obuhvatala Panoniju i deo današnje Hrvatske i Srbije) i proteran iz Milana, moramo pogledati najveći verski spor IV veka: arijanstvo.
Arije, sveštenik iz Aleksandrije, učio je da Isus Hristos nije večni Bog jednak Ocu, nego prvo i najsavršenije stvorenje koje je Bog stvorio. Iako je Nikejski sabor (325) osudio tu zamisao, car Konstancije II stao je na stranu arijanskih episkopa: poslao je u izgnanstvo episkope verne Nikeji (poput svetog Hilarija iz Poatjea, prognanog 356. godine u današnju Tursku), a važne katedre, kao što je carska prestonica Milano, predao je arijanskim episkopima poput Auksencija.
Pošto za njega nije bilo mesta u gradovima pod vlašću arijanaca, Martin je potražio utočište na ostrvu Galinarija (Isola Gallinara), malom stenovitom ostrvcu pred obalom Ligurije (blizu Albenge, na severu Italije). Tu je živeo kao pustinjak i jeo divlje korenje — sve do dana kada je neki koren pomešao s kukurekom, otrovnom biljkom koja može da izazove srčani zastoj.