Mašinski prevod, pregled u toku. Ispravke su dobrodošle.

Život svetog Martina · Poglavlje III

Ogrtač presečen napola pred kapijama Amjena i viđenje Hrista

Jednom prilikom, u vreme kada uza se više nije imao ništa osim oružja i običnog vojničkog ogrtača, usred zime mnogo oštrije nego obično — uz tako ljutu studen da su se mnogi ljudi smrzavali na ulicama — Martin je na kapiji grada Amjena sreo jednog siromaha, sasvim golog. Prosjak je molio prolaznike da se smiluju na njega, ali su svi produžavali dalje ne obazirući se. Taj mladić pun vere odmah je shvatio da ga je Bog, kad već niko drugi ne pritiče u pomoć tom jadniku, ostavio upravo njemu na brigu.

Ali šta je mogao da učini? Nije više imao ništa osim vojničkog ogrtača koji je nosio na sebi, jer je sve ostalo već razdelio drugim nevoljnicima. Tada je izvukao mač koji je nosio o pojasu, presekao ogrtač tačno napola, jednu polovinu dao siromahu, a preostali komad ponovo prebacio preko ramena. Neki od onih koji su tu scenu posmatrali udarili su u smeh, jer im je vojnik s prepolovljenim plaštom izgledao smešno; mnogi drugi, međutim, savesniji, duboko su se postideli što sami nisu učinili ništa slično, iako su imali i previše sredstava da onog čoveka odenu a da sami ne ozebu.

Sveti Martin mačem deli svoj vojnički ogrtač pred kapijama Amjena
Pred kapijama Amjena, jedne ledene zime, Martin mačem seče napola svoj belo-skerletni ogrtač Dvorske garde da bi ogrnuo golog siromaha u snegu.

Naredne noći, pošto je zaspao, Martin je u snu video Hrista odevenog upravo u onu polovinu ogrtača koju je dao prosjaku. Osetio je da od njega traže da dobro pogleda Gospoda i da prepozna odeću koju je poklonio. Odmah zatim čuo je kako Isus sasvim jasnim glasom govori mnoštvu anđela oko sebe: „Martin, koji je još samo katihumen, odenuo me je ovim ogrtačem!“

Veran rečima koje je sam izrekao u Jevanđelju — „Kad god ste to učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili“ — Gospod je tako pokazao da je u liku onog siromaha bio ogrnut On sam; a da bi potvrdio vrednost tog čina, hteo je da se pojavi odeven baš u onaj komad tkanine koji je prosjak dobio. Uprkos tom viđenju, Martin se nije uzoholio. Naprotiv: prepoznavši u svemu tome Božju dobrotu, čim je napunio osamnaest godina, pohitao je da se krsti. Ipak, vojsku nije napustio odmah, jer je popustio pred upornim molbama svog tribuna, s kojim je bio veliki prijatelj i delio šator; taj zapovednik mu je, naime, obećavao da će, čim mu istekne rok vojne službe, i sam napustiti svetovni život. Držeći se tog obećanja, Martin je posle krštenja ostao u vojsci još skoro dve godine, mada je vojnik bio još samo po imenu.

🎙️ Kontekst pripovedača: Vojnički ogrtač, poreklo reči „kapela“ i „leto svetog Martina“

Upravo smo pročitali najčuveniju epizodu iz života svetog Martina, koja se odigrala pred kapijama grada Samarobriva Ambianorum — današnjeg Amjena, na severu Francuske — tokom jedne ledene zime tridesetih ili pedesetih godina IV veka. Tri zanimljivosti daju ovoj sceni još više života:

1. Zašto je Martin presekao ogrtač napola umesto da ga da celog? U rimskoj carskoj gardi beli ili skerletni vojnički plašt (chlamys, zimi često postavljen ovčjim krznom) bio je deo propisane uniforme: polovina je pripadala rimskoj državi, a drugu polovinu plaćao je sam vojnik. Kad bi se vojnik pojavio na smotri sasvim bez ogrtača, bio bi kažnjen zbog gubitka opreme! Presekavši ga mačem napola, Martin je dao sve što je bilo njegovo, a zadržao obavezni deo — i ostao tako smešnog izgleda (truncatus habitu) da je zasmejao prolaznike.

2. Kako su od Martinove polovine ogrtača nastale reči „kapela“ i „kapelan“: Vekovima kasnije, ta polovina plašta svetog Martina (koju su na poznom latinskom zvali cappa, „ogrtačić“) postala je najdragocenija relikvija franačkih kraljeva, koji su je nosili čak i u bitke. Malo svetilište u kome su čuvali cappa svetog Martina počelo je da se zove capella („mesto ogrtačića“), a sveštenici zaduženi da o njoj brinu bili su capellani. Upravo odatle potiču reči kapela i kapelan!

3. A „leto svetog Martina“? Kao što vidiš u izvornom tekstu Sulpicija Severa, u IV veku još nije postojala legenda da je sunce u tom trenutku probilo oblake. To narodno predanje nastalo je vekovima kasnije, kada se praznik sahrane svetog Martina (11. novembar) poklopio s vremenskom pojavom uobičajenom za sredinu novembra — nekoliko uzastopnih dana toplog sunca i vedrog neba pred zimu — zauvek spojivši ljudsku toplinu gesta s ogrtačem i jesenje sunce.

Preuzmi knjigu